Neizvestan opstanak proizvodnje šećera

Početkom oktobra prestale su da važe izvozne kvote za pojedine vanevropske države, većinom za bivše kolonije i(li) države za koje Evropska unija ima politički interes, pa je izvoz šećera na najkurentnije tržište postao slobodan.

Time je prestala evropska državna zaštita ove složene prehrambene industrije, posredno i uzgoja repe, najzahtevnijeg ali i najprofitnijeg ratarskog useva. Strategija zaštite uvedena je pre pola veka, tačnije 1968, a cilj je bio obezbediti dovoljnu količinu šećera od repe evropskih paora i prerađene u evropskim šećeranama. U to vreme na berzama je šećer bio izrazito skup, tokom osme decenije 20. veka oscilirao je između 650 i 940 dolara za tonu i tadašnja Evropska zajednica je odlučila da kada već skupo plaća slast, neka se novac slije u džepove evropskih seljaka i ovdašnje prehrambene industrije. Bio je to podsticaj evrofarmerima u naporima da se osavremene agrar i selo, kako bi modernom i produktivnom proizvodnjom evropska gazdinstva mogla, koliko-toliko, konkurisati svetskim latifundijama. Kao i danas, vodeći evroproizvođači šećera bili su Francuska i Nemačka, ostale veće države su uvozili skupi artikl. Uvoz šećera ne samo što je bio velika stavka za nekadašnju SFR Jugoslaviju, već je i narušavao ugled zemlje izvoznice poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Francuski predsednik Žiskar Di Esten brzo je shvatio da je to za našu zemlju teško rešiv problem i na njegovo insistiranje Belgijanci su nam za sitan novac prodali tada najmoderniju tehnologiju prerade repe. Tačnije, Francuzi su potajno doplatili do pune cene. Samo u Vojvodini obnovljeno je šest starih i podignuto pet novih šećerana, a tu su i novi pogoni u užoj Srbiji, Slavoniji, Semberiji, Makedoniji… Akcija se finansira iz razvojnih fondova, dok su iz prodajne cene svakog kilograma šećera u bivšoj državi dva dinara izdvajana za rekonstrukciju šećerana. Veoma brzo Jugoslavija je postala izvoznik šećera koga je u našem okruženju podosta manjkalo. Rumunija i Albanija ni danas nemaju ovu proizvodnju. Ipak, mišljenja o celoj kampanji ostala su oprečna, naročito kada krajem 90-tih na svetskom tržištu dolazi do naglog pada berzanske cene šećera, pa je jedino bilo isplativo prodavati na zatvorenom tržištu EU. Kako se Jugoslavija raspala, Srbija i Vojvodina su ostali sa petnaest šećerana, a manjak domicilnog šećera u okolnim i obližnjim državama je iznosio čak oko milion tona. Bila je to sjajna pozicija i šansa da postanemo velesila u ovom segmentu agrokompleksa. (Agronews)