Organska proizvodnja budućnost je srpske poljoprivrede, jer sve što bi se stvorilo otišlo bi u izvoz. Evropska unija najviše traži naše jabuke, smrznute kupine i maline, pojedine žitarice, lekovito bilje i povrće. Interesovanje, kažu stručnjaci, za organsku proizvodnju sve je veće.

Prema rečima Veljka Jovanovića, savetnika predsednika Privredne komore Srbije, sa oko 9.000 hektara u 2014. godini došli smo do 15.000 u prošloj. S druge strane, učešće organske proizvodnje u ukupnom zemljištu je oko 0,44 odsto.
– Izvoz organskih proizvoda je za tri godine porastao za oko 500 odsto – ispričao je Jovanović. – A sa 300 proizvođača dogurali smo do 2.000. Organska proizvodnja je najrazvijenija u Vojvodini, ali ima velike potencijale u južnoj i zapadnoj Srbiji. Danska će u narednim godinama postati u potpunosti organska država.
Kod proizvodnje organskog mesa, kako priča Jovanović, bitna je ishrana stoke, jer i ona mora biti organska. To znači da žitarice ne bi smele da budu tretirane, već samo dozvoljenim preparatima, koje bi trebalo registrovati kod nas. To je jedan od ključnih problema da bi stočna organska proizvodnja zaživela kod nas u većem obimu.
Andrija Vozar iz Kisača, pored Novog Sada, proizvođač organskog povrća u Srbiji, koji trenutno, sa sinom Vladimirom, obrađuje 15 hektara zemljišta sertifikovanog za organsku proizvodnju, objašnjava kako se do sada nije upuštao u izvozne poslove.
– Imao sam ozbiljne ponude da izvozim, i to na različita tržišta, od Rusije, preko Nemačke, Austrije, Švajcarske i Belgije – nabraja Vozar.
– Imam, međutim, stabilno tržište i dobre kupce u Srbiji, prema kojima imam obaveze, tako da nisam mogao dopustiti “izlet” u vode izvoza.
S druge strane, dodaje Vozar, količine robe u organskoj proizvodnji nisu velike, i tu se teško može govoriti o šleperima, kao što je to slučaj u klasičnoj proizvodnji. Ovde se gaji široka lepeza proizvoda, ali, u relativno malim količinama, kako bi na taj način bile podmirene potrebe najrazličitijih kupaca.
– Za izvozne poslove, morao bih da povećavam, i to značajno, površine na kojima gajim povrće, a to podrazumeva veliko ulaganje, ali i čekanje od najmanje dve godine, da bih zemljište sertifikovao za proizvodnju – objašnjava Vozar. – Samim tim, odlučio sam, da i dalje, kao i do sada, proizvode plasiram u najveće trgovačke lance kod nas, a takođe, i da ih prodajem na dve pijace u Novom Sadu.  Da bi poljoprivrednici počeli da se bave organskom proizvodnjom, potrebno je da se sertifikuju, a to mogu da urade u nekoliko sertifikacionih kuća. Mora da prođe od godinu do tri dok se zemljište ne očisti. Ovaj posao mogu da urade i preko većih proizvođača sa kojima sklope ugovor o kooperaciji. Novosti