U prvoj banci semena preko 320 autohtonih sorti žita, voća i povrća

Pre nekoliko godina doktorka poljoprivrednih nauka Ivana Petrović u svoju bazu starih sorti unela je seme tikve natege i tako započela podvig da sačuva tradiciju našeg područja.
Banku semena i gena ”Zrno“ smestila je u mioničko selo Paštrić sa ciljem da kroz skladištenje i razmenu semena sačuva lokalni biodiverzitet. Ovo je prva zbirka semena u Srbiji i danas broji preko 150 starih sorti povrća i žitarica i preko 170 sorti voća.
Kako navodi Ivana, pravo blago u ovoj kolekciji čine semena biljaka koje su se na ovim prostorima mogle naći još u davnim vremenima. ”Jedna od najstarijih kultivisanih biljaka koju imamo je grah poljak, još nazivan i sastrica, šoder pasulj, jari grah.
U kolekciji imamo dve sorte ove vrste. Mesto kultivacije biljaka je teško utvrditi, ali jedna od pretpostavki jeste da je grah poljak jedna od prvih kultivisanih biljaka i da se to desilo upravo na teritoriji Balkana. Koristio se još pre 12.000 godina.
Sa korišćenjem graha poljaka u ishrani je potrebno biti oprezan jer preterano konzumiranje izaziva hronično trovanje. Na prostorima Balkana grah poljak se posebno gajio na području Hercegovine. Kad je bio gotovo pred nestankom, Trebinjci su našli manje količine semena, umnožili ga i promovisali uz pomoć Slow Food pokreta.
Pitanje je koliko ovako zanimljivih vrsta kriju naše seoske baste”, kaže Ivana. Ona objašnjava da su autohtone sorte izuzetno značajne iz više razloga. U njima se nalaze mnogobrojni geni kojih nismo ni svesni, a koji su možda ključni za budućnost poljoprivrede. U nepredvidivom agro-ekološkom okruženju, sa evolucijom štetočina i bolesti, klimatskim promenama i uništavanjem životne sredine prekomernom upotrebom hemije, jedino mesto gde možemo ‘pozajmiti’ genetičku raznovrsnost potrebnu za borbu sa izazovima jesu stare sorte.
Stare sorte su i pečat lokalne poljoprivredne proizvodnje. Bitne su i sa ekološkog aspekta, u kontekstu tradicionalnih poljoprivrednih praksi i načina njihovog gajenja koji se nekada praktikovao. Prilagođene su okruženju i ljudima sa kojima su vekovima živele. ”Nažalost, diverzitet voća, povrća i žitarica kojima se hranimo je jako mali. Ostajemo uskraćeni za jedan čitav dijapazon ukusa, mirisa i kvaliteta. Postoje neka istraživanja koja idu u prilog starim sortama kada je kvalitet u pitanju.
Takođe, ništa manje značajno nije ni to što svaki put kada jačamo malog proizvođača, jačamo nezavisnost proizvodnje hrane”, napominje Ivana.